Glavna ekonomska aktivnost Hrvatske u 21. stoljeću je nedvojbeno turizam, no to nažalost podrazumijeva i neke poprilično nekritički postavljene odnose. U prvom redu je posrijedi činjenica da se hrvatske vlasti ne uspijevaju suočiti s lošim društvenim i ekološkim posljedicama turističke djelatnosti. Infrastruktura gradova, primjerice, u mnogo slučajeva ne uspijeva podnijeti najezdu posjetitelja dovedenih zbog profita, pa se vremenom ispostavlja da je cijena potrošenog javnog resursa u konačnici veća od namaknute zarade. S najnovijim takvim uvidom suočio se prošlog vikenda i Dubrovnik, povodom jednog reportažnog članka na BBC-ju.

Britanska državna medijska agencija objavila je, naime, da najpopularniji hrvatski turistički centar doslovce stenje pod navalom turističkog vala s prevelikog broja kruzera, kao što prenosi HINA. Taj pritisak uništava infrastrukturu, ali i lokalnu autohtonu kulturu čije mjesto preuzima npr. novodobni identitet lokaliteta na kojem se snima planetarno slavna TV-serija „Igra prijestolja“. Mjesne vlasti o tome ne vode računa, jer su podređene interesu privatnog kapitala u vidu raznih turističkih agencija i sličnih subjekata. Domaće stanovništvo osuđeno je na takav ekonomsko-politički diktat ili raseljavanje, a što je dijelom već i zahvatilo Dubrovnik.

Bolji primjeri Ibize i Malte

Drukčije prakse upravljanja gradovima, i uopće javnim dobrima u kontekstu turizma, više su nego rijetke u Hrvatskoj. Ipak, neki slučajevi mogu poslužiti za primjer; jedan od takvih je Šibenik koji se tek posljednjih godina upušta u obimniju turističku aktivnost, postupno i održivo. „No moram dodati da je ono što je pohvalno u tom slučaju uglavnom rezultat – slučajnosti“, rekao nam je dr. Ivo Kunst s Instituta za turizam u Zagrebu, pojašnjavajući specifični šibenski razvojni put. Šibenik je u prošlosti živio od industrija kao što je bila proizvodnja aluminija, i tek se s njezinom propašću – inkriminiranom, pritom – okreće drugim rješenjima.

Sibenik Kroatien (picture-alliance/Emanuele Cicc/Robert Harding World Imagery) “Šibenik je igrom slučaja sačuvao neke svoje vrednote podalje od grube turističke eksploatacije”

„Dok je Dubrovnik već dugo vremena izložen ogromnom pritisku turizma, Šibenik je bio ostavljen po strani. To će se naknadno pokazati, djelomice, i srećom u nesreći njegove ekonomske pozicije. Šibenik je igrom slučaja sačuvao neke svoje vrednote podalje od grube turističke eksploatacije, a zatim su neki mlađi ljudi povukli dosta pametne poteze“, smatra Kunst, dodajući kako misli prvenstveno na okretanje EU-fondovima i obnavljanje povijesnih tvrđava bez paralelnoga nekontroliranog povećavanja smještajnih kapaciteta za noćenja u privatnom sektoru. No i on je pesimist s obzirom na daljnju perspektivu, jednom kad turistička industrija ozbiljnije prepozna Šibenik.

„Teško će se tad obraniti“, nastavlja ovaj ekonomist, „jer se u Hrvatskoj na državnoj razini ne ostavlja takoreći nikakva razvojna alternativa, kad je riječ o Jadranu.“ Bolje prakse otpora žrvnju turizma, tj. loših mu efekata, možemo potražiti tek malo podalje na Mediteranu, po Kunstovu mišljenju. To su npr. Ibiza i Malta, koje također posjeduju slavu lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a, ali se dobro nose s turističkim pritiskom. Posjećenost se održava na podnošljivoj razini, s pomnom brigom za očuvanje života domaćeg stanovništva. Ponuda je uravnotežena i ciljano razvrstana na birane grupe, vezane uz kruzere ili partijanje ili uz elitnu klijentelu.

Nužna kontrola broja posjeta

Kroatien Zagreb Soziologin Sasa Poljanec-Boric (Sasa Poljanec-Boric) Saša Poljanec Borić

Saša Poljanec Borić, doktorica sociologije turizma s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ u Zagrebu, međutim, napominje kako je zakazao i tradicionalni mehanizam zaštite UNESCO-a: „Na udaru su naročito lokacije u jadranskom bazenu, a najviše Venecija i Dubrovnik. Kruzerski turizam koristi opće dobro spomeničke baštine kao nepoderiv resurs, dok lokalne uprave nemaju ni zakonskih instrumenata niti političke volje da stanu tome na kraj. A svjedočimo još i raspojasanoj gramzljivosti industrija koje rastu na tome procesu te, s druge strane, manjku koherentnih međunarodnih politika EU-a i UNESCO-a. Suprotnih primjera ima premalo, ustvari su gotovo zanemarivi.“

„Recept za oporavak je jasan, no pitanje je koliko je izvediv, jer mi uporno izbjegavamo preuzeti stvari u svoje ruke. Broj posjeta kritičnim lokacijama, dakle, mora se planirati i kontrolirati. Na to je upozorila i nobelovka Elinor Ostrom, raspravljajući o javnim dobrima koja su u biti sustav resursa. Pa, ne možemo do u beskonačnost povlačiti određenu jedinicu i čuditi se posljedicama, a zanemarujući mogućnosti održivog pristupa“, zaključuje dr. Saša Poljanec Borić, s upozorenjem da je ekonomija usluga ipak jednostavan proces. Već kod npr. prevoza turista, kao što ona primjećuje, nemoguće je poslati više autobusa negoli destinacija ima parkirnih mjesta za ta vozila.